Najstarija akcionarka, baba Kosa (108) iz Buljana kod Paraćina, ne veruje mnogo
u priču da će država deliti građanima po hiljadu evra
Kurir nedelja, 10. avgust 2008.
Kostadinka Momirović (108) iz sela Buljana primer je kako čovek u svom veku
može da živi u nekoliko država - u njenom slučaju šest, a da ne putuje dalje
od svog grada - ovde je reč o Paraćinu. Rođena u prvoj godini prošlog veka,
baka Kosa je najstarija Srpkinja i buduća najstarija akcionarka, jer joj
je delegacija PTT pre više meseci došla na noge da bi se prijavila za besplatne
državne akcije. Dolazili, slikali se, i otišli.
- More kak’e, bre, akcije! Će bidnu pare za nji’ tamo na vr’, a
za narod ništa. Kažu da treba da čekam. Slomila sam nogu, a onaj iz Niš neće
da čeka pare za protezu, nego sam morala da dam odma’. Dolazili mi direktori
iz Jagodinu i Beograd sa osam limuzine, doneli mi tortu i buket, a sad me
niki ne gleda. Na uši ne čujem, elektriku plaćam, a na oči ne vidim. Da su
mi svi koji su dolazili dali po jedan dinar, imala bi pare za ovu čarapu
- ljutito će baka Kosa pokazujući protezu koju nosi već mesec i po dana,
otkako je imala otvoreni prelom potkolenice.
Inače, najstarija Srpkinja nikada ništa nije tražila niti dobila
od države. Pošto joj je rodna kuća u selu Izvor bila spaljena, sa sedamnaest
godina se udala za Radivoja koji je tek stigao sa Solunskog fronta. Celog
veka je radila kao nadničar.
- Sve sam njive u ovaj kraj premerila sa motiku. Niko mi nije pomagao.
Ljudi prodavu njive pa zovu inženjeri da ih premere. Ja im kažem: Nemoj da
bacate pare na inženjeri, ja ću vi tačno kažem kol’ka je njiva. Sve sam očuvala
od motiku. Čovek mi umro pre dva’jes’ sedam godine, a ja n’ umem d’ umrem
- šali se baka Kosa.
Ipak, nije tačno da joj se država nikada nije obraćala. Kada je
prebacila stotu godinu, iz Zavoda za penziono i socijalno osiguranje tražili
su joj potvrdu da je živa. Valjda nisu verovali da neko može da preturi preko
glave čitav vek, pa su posumnjali da familija podiže penziju na ime mrtve
babe. Posle višednevnog preganjanja u baka Kosinu kuću došla je službenica
mesne zajednice sa svedocima i izdala joj uverenje da je živa. Od tada nesmetano
dobija penziju.
Baka Kosa ima oko pedeset potomaka. Živi sa unukom Vladimirom i
snajom Milanom koji, uz pomoć ostalih unuka i praunuka, vode računa o njoj.
Ali vodi i ona računa o njima. Osim što ukućanima svakog jutra izdaje radne
zadatke, ona uvek zna gde se ko od potomaka nalazi i da li ima nekih problema.
Raspituje se da li je neka čukununuka bezbedno stigla na more, kako idu studije,
da li se neko zaposlio...
- U moj život me jurili Turci, Bugari i Nemci. Sve sam preživela
i stalno radila. I sade dok ležim moram da radim. Tražim od snaje da mi donese
bob ili pasulj pa ljuskam ovako u krevet. Šta ćeš, mora od nešto da se živi...
MITO ZA LEKARE
Baka Kosa je za svojih sto osam godina veoma retko išla kod lekara,
ali je naučila šta je korupcija.
- Jednom odem ja u Paraćin kod doktori. Nije me ništa bolelo, no
sam išla zbog mog čoveka da mu dadu lekovi. A oni tamo piju i ruču. Ja ćutim
i čekam. Onda mi dojadi. Uzmem ono pečeno pile što sam ponela i upadnem.
Oni me pitaju: „Šta ‘oćeš baba?“ a ja kažem: „Donela sam ovo pile da ga pregledaš.
Ne znam šta mu je. Neće ni da kljuca ni da pije vodu“...
SPOMEN
Nedavno, prilikom jedne sahrane na seoskom groblju u Buljanu, jedan
od gostiju iz Zagreba, videvši Kosin spomenik koji je podignut pre 26 godina,
kad joj je suprug umro, i njenu godinu rođenja 1900, prokomentarisao je:
-Ovoj babi treba da upišu godinu smrti!
-Treba, prijatelju, ali prvo da nju ili Svevišnjeg da upitamo kadž će da
umre!- odgovorio je jedan od Kosinih komšija iz Buljana.